Znameniti Pleterničani

• » Kajo Adžić Pleterničanin
• » Slaven Barišić
• » Nikola Filipović
• » Leon Geršković
• » Zvonko Knezović
• » Zdenka Marković
• » Dragutin Pavličević
• » Eugen Podaubsky
• » Andrija Štampar
• » Ivan Švear
• » Ivo Tomić

Adžić, Kajo Andrija

Hrvatski vjerski pisac (Pleternica, 19. siječnja 1805. - Požega, 12. siječnja 1892.). Franjevac, filozof i teolog naobrazbu stekao u Našicama, Baji i Budimpešti. Profesor teologije, ravnatelj bogoslovnog učilišta i pučke škole u Vukovaru (1832.-45.), a u Požegi direktor gimnazije (1848.-52.). Gvardijan u Vukovaru (1839.-45.) i u Požegi (1848.-51., 1852.-54., 1876.-78., 1880./81). Provincijal Provincije sv. Ivana Kapistrana (1857.-60., 1869.-72.). Pristaša iliraca, preporoda i slav. uzajamnosti.

Pisao je o kulturi, privredi i društvu i vjerskom životu Slavonije u listu Slavonac (1863.). Priredio Štijenje i Evangjelja (1851.), prvi hrvatski lekcionar u kojem je primijenjen tada novi pravopis. U rukopisu je ostala njegova Crkvena povijest, nedovršeno djelo na 594 stranice. (HOE, 1, 39-40, Zagreb, 1999.)

Slaven Barišić

Hrvatski fizičar (Pleternica, 26. siječnja 1942.). Diplomirao teorijsku fiziku u Zagrebu (1964.) i doktorirao (1971.) na Faculte des Sciences, Universite de Paris u Orsayu. Od 1979. redoviti profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Dekan Prirodoslovnog odjela PMF-a u Zagrebu (1986.-88.). Godine 1990. predsjednik (suosnivač) Hrvatskoga fizikalnog društva. Od 1990. član HAZU. Od 1995. član Academie Europeenne des Sciences, des Arts et des Lettres (Pariz). God 1991.-92. i 1998. savjetnik Predsjednika RH za znanost i obrazovanje; 1993. član Vojno-tehničkog savjeta MORH-a. God 1993. zamjenik predsjednika Vijeća za strategiju razvoja Hrvatske. Od 1994. predsjednik Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu RH.

U međunarodnom časopisima i zbornicima objavio 90-ak znanstveni članaka s područja opće teorije elektron-foton vezanja u čvrstoj (kovalentnoj) vezi, teorije lančastih (anizotropnih) vodiča, analize niskodimenzionalnih fenomenoloških modela Landauova tipa i teorije visokotemperaturne supravodljivosti. Član Francuskoga fizikalnog društva, Europskoga fizikalnog društva i dr. Dobio Nagradu “Ruđer Bošković” (1976.), Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1997.). (HOE, 1, 622, Zagreb, 1999.)

Nikola Filipović

Hrvatski pravnik (Svilna kraj Pleternice, 31. siječnja 1933). Pravni studij završio 1957. na Pravnome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1985. i doktorirao. Nakon rada u sudstvu 1957-60., na Pravnome fakultetu u Zagrebu predavao ustavno pravo 1960.-88. Član Ustavnoga suda SRH 1988.-91. i Ustavnoga suda RH 1991.-99., kojemu je bio i dopredsjednikom 1991.-93. Kao član Ustavne komisije sudjelovao u izradbi i donošenju Ustava RH 1990. Djela: Ustavno pravo (koautor, 1974.), Ustavno pravo i političke institucije (koautor, 1981.). (HOE, 3, 637, Zagreb, 2001.)

Zvonko Knezović

Hrvatski psiholog Slavonska Požega, 17. kolovoza 1949.). Diplomirao psihologiju 1974. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1985. doktorirao. Od 1997. izvanredni je profesor na Katedri za opću psihologiju, od 1991. djelatni član Ministarstva obrane RH, jedan od utemeljitelja i prvi ravnatelj Odjela za psihologiju u MORH-u. Bio je predstojnik Ureda za žrtve rata Vlade RH od 1994. do 1998. Glavna područja rada: psihologija ličnosti, psihologija kriminalnog ponašanja, prijenos informacija, metodološki aspekti konstrukcije upitnika i testova, psihološke posljedice ratnih trauma te razvoj i primjena interdisciplinarnih psihosocijalnih programa.

Glavna djela: Psihološke karakteristike osuđenih osoba: evaluacija dijagnostičkih postupaka (koautor, 1989.), Hrvatski psihosocijalni program: petogodišnja iskustva u radu sa sudionicima i stradalnicima iz Domovinskog rata (koautor, 2001.). (HOE, 6, 2, Zagreb, 2004.)

Zdenka Marković

Hrvatska književnica i prevoditeljica (Požega, 10. siječnja 1884. -Zagreb, 14. studenoga 1974.). Slavistiku, povijest umjetnosti i filozofi ju studirala u Zagrebu i Fribourgu, gdje je 1914. doktorirala temom o S. Wyspianskome. Radila je kao profesorica u zagrebačkim gimnazijama. Novelama, crticama, prikazima i kritikama surađivala je u periodici, a njezina prva knjiga (Let, 1920.) temelji se na ideji o umjetnosti kao duhovnom aristokratizmu. Melankolično okrenuta svijetu djetinjstva i zavičaja, objavila je i zbirke pjesama u prozi Kuća u snijegu (1922.) i Kuća na suncu (1930.) te autobiografske Prozore mog djetinjstva, Moj bijeg iz grada (1941.).

Bavila se poljskim književnim i kulturnim temama, poljsko-hrvatskom književnim vezama te prevodila djela poljskih pisaca. Objavila je i monografije Frangeš Mihanović (1954.) i Pjesnikinje starog Dubrovnika od sredine XVI. do svršetka XVIII. stoljeća u kulturnoj sredini svoga vremena (1970.). (HOE, 7, 83, Zagreb, 2005.)

Leon Geršković

Hrvatski pravnik i političar (Bučje kraj Požege, 2. veljače 1910. - Zagreb, 1. travnja 1992.). Pravo s doktoratom završio (1933.) na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Odvjetnik je bio do 1941.; sudionik antifašističkog pokreta 1941.-45.; prvi urednik Slobodne Dalmacije (1943.), od 1944. bio je rukovoditelj odjela za upravu ZAVNOH-a; potom je obavljao različite političke funkcije: zastupnik u više saziva Narodne skupštine FNRJ, državni podsekretar u Saveznom izvršnom vijeću, zastupnik u Saboru SRH.

Bio je sveučilišni profesor; predavao je ustavno pravo i komunalni sustav. Jedan od osnivača Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (1962.) i njegov prvi dekan (do 1965.) te pokretač časopisa Politička misao. Bio je profesor i na Pravnome fakultetu u Beogradu. Sudjelovao je u pisanju svih ustava Jugoslavije od 1946. do 1974. Glavna djela: Historija narodne vlasti (I-II, 1950.-55.), Nauka o administraciji (1951.), O socijalističkoj demokraciji (1952.), Društveno upravljanje u Jugoslaviji (1957.), Problemi i perspektive razvoja skupštinskog sistema u Jugoslaviji (1967.) i Ustavne teme (1976.). (HOE, 4, 175, Zagreb, 2002.)

Dragutin Pavličević

Hrvatski povjesničar (Luka Krmpotska, 15. siječnja 1932.). Diplomirao 1956. povijest i hrvatski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a 1976. doktorirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Isprva radio kao nastavnik u Pleternici a nakon završenog izvanrednoga studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1964.), postao je predavač povijesti na Pedagoškoj akademiji u Petrinji. Godine 1965. utemeljio je Povijesno društvo za Sisak, Petrinju i Banovinu. God. 1968.-70. bio je ravnatelj gimnazije u Petrinji, a 1970.-76. urednik u Školskoj knjizi u Zagrebu. Od 1976. bio je znanstveni suradnik u Institutu za hrvatsku povijest, potom znanstveni savjetnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a 1997.-2003. znanstveni savjetnik u Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar".

Jedan je od pokretača Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje noviju povijest. Autor je mnogih udžbenika, priručnika i didaktičkih materijala za nastavu povijesti. U znanstvenom radu bavi se hrvatskom poviješću 19. i 20. stoljeća, posebice agrarnom problematikom, istočnim pitanjem, hrvatskom dijasporom i pitanjem granica. Uredio je zbornike Vojna krajina (1984.), Krbavska bitka i njezine posljedice (1997.). Značajnija djela: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj (1980.), Hrvatske kućne zadruge (I, 1989.), Moravski Hrvati: povijest, život, kultura (1994.), Povijest Hrvatske (1994.), Kratka politička i kulturna povijest Bosne i Hercegovine (2000.). (HOE, 8, 339, Zagreb, 2006.)

Eugen Podaubsky [~au’pski]

Hrvatski veterinar (Pleternica, 26. svibnja 1869. - Zagreb, 25. listopada 1935.). Studirao na Vojnom veterinarskom institutu u Beču, gdje je diplomirao 1894. Isprva je radio kao vojni veterinar. Bio je ravnatelj Zemaljske potkivačke škole u Zagrebu(1899.-1919.), matičar i prvi profesor Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu (1919.-35.), osnivač i glavni urednik stručnoga glasila Veterinarski vjesnik (1901.-11.), predsjednik Hrvatsko-slavonskoga veterinarskoga društva (1909.- 18.). Na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu predavao je kao honorarni nastavnik (1919.-34.). Osnivač Veterinarske visoke škole u Zagrebu (1919.). (HOE, 8, 548, Zagreb, 2006.)

Andrija Štampar

Hrvatski liječnik (Brodski Drenovac, 1. rujna 1888. - Zagreb, 26. lipnja 1958.). Završio medicinu u Beču 1911. Bio je najprije općinski liječnik u Novoj Gradiški, a potom zdravstvo savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu. Godine 1919.-30. djelovao je kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu. U tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i antitrahomskih ambulanti i dr.).

Svojim je programom nastojao da liječnik postane soc. radnik i nar. učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva te je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj. Njegovo nastojanje da provede socijalizaciju liječničke i ljekarničke službe naišlo je na veliki otpor privatnih liječnika i staleških organizacija. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, bio je smijenjen 1930., a sljedeće godine umirovljen. Od tada je djelovao kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u, a 1933.-36. boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu službu. Iako je 1931. bio izabran za profesora soc. medicine zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta, nadležna tijela vlasti nisu htjela potvrditi njegov izbor sve do 1939. Za dekana toga fakulteta bio je izabran 1940., a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača.

Nakon II. svjetskog rata bio je ravnatelj Škole narodnoga zdravlja u Zagrebu (koja danas nosi njegovo ime), dekan Medicinskoga fakulteta (na kojem je reformirao nastavu), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1945.-46.), predsjednik JAZU (1947.-58.), osnivač Instituta za higijenu rada. God. 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te za predsjednika Privremene (Interimne) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1948. obavljala dužnost te organizacije. Predsjedao je prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini SZO-a u Ženevi 1948. Potom je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, giptu, Sudanu i Etiopiji. (HOE, 10, 536, Zagreb, 2008.)

Ivan Švear

Historik (12/5 1775, Ivanić-grad -12/9 1839, Sesvete). Učio je u Zagrebu gimnaziju i bogosloviju (1786-1798), pa je postao kapelan, najprije u Bedenici, pa u Virju, i katiheta u gimnaziji u Požegi (1813). 1816 postao je župnik u Sesvetama (kod Požege), i tu je proveo sav svoj vijek. – Švear je znamenit, što je napisao prvu narodnu historiju hrvatskim jezikom. Njegovo veliko djelo je Ogledalo Ilirijuma (1839-1842, sv. I.-IV.). Zastupao je mišljenje, da su Iliri autohtoni, a Južni Slaveni, da su potomci starih Ilira. U prve tri sveske obrađivao je historiju do 1114., a u četvrtoj 1114. do 1790. Ta četvrta sveska ima još i danas vrijednosti, jer je Švear upotrebio građu iz nekih požeških manastirskih ljetopisa (iz 17. i 18. stoljeća), koji su izgorjeli. Švear je bio za narodno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca; jasno i lijepo kaže on na kraju svoga djela: “Dovršujem moju dogodovštinu, koju na poštenje, slavu i diku roda moga Ilirskoga, zatim Slovinskoga, a najposlije Hrvatskoga i Srpskoga zvanoga, kroz četiri godine i više jest tako sam vrućoželjno pisao...” (Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka IV., 761, Zagreb 1929.)

Ivo Tomić

Hrvatski novinar (Pleternica, 18. lipnja 1929. - Zagreb 14. veljače 1992.). Od 1954. do umirovljenja 1990. bio je reporter, novinar i urednik Sportske redakcije Radio Zagreba. Zapamćen je po osebujnom i slikovitom stilu prenošenja nogometnih utakmica, zahvaljujući kojemu je stekao široku popularnost. Surađivao je u mnogim časopisima i novinama (Narodni list, Globus i dr.). (HOE, 10, Zagreb 1008., 799.)