Sesvete

Selo Sesvete (službeno Požeške Sesvete) smjestilo se na povišenom središnjem dijelu Požeške kotline (koji narod naziva Poljadija) na cesti Pleternica – Kutjevo.

U povijesnim dokumentima prvi put se spominje 1332. godine kao Vrbova. Godine 1469. se također spominje pod imenom Mindzenth, što u prijevodu znači Svi sveti. Tada je u posjedu plemića Jakušića koji su potomci Petra od Požege. (Od plemića Jakušića postalo je ime sela Jakšić).

U doba Turaka stanovali su ovdje islamizirani Hrvati, a gospodar sela je bio Ali-spahija koji je stanovao u Sesvetama. Selo je poslije bijega muslimana u Bosnu ostalo sa svega nekoliko naseljenih kuća, a sve ostale su bile puste. Uskoro su ovamo doselili Hrvati iz Bosne i Like, pa je selo brojalo 1702. godine 12 kuća, a 1740. je poraslo već na 25 kuća. Broj stanovnika je kasnije opadao. Obitelji nisu bile velike i brojne pa su mnoge brzo izumrle. Ovaj pomor je bio naročito velik u Sesvetama i Grabarju, tj. u bogatijim nizinskim selima. Ovaj proces opadanja domorodačkog stanovništva pojačan je poslije oslobođenja od kmetstva 1848. godine. Na pusta kućišta doselilo je u 19. stoljeću dosta obitelji iz Češke i Slovačke.

Od 1702. do 1773. godine živjele su u selu sljedeće obitelji: Bošnjak, Perak(ović), Citarić, Kovač, Novak, Lumbarić, Toromanović, Lukačević, Vidaković, Marić, Baričević, Stojčević, Živković, Đukić, Čačić, Stipković, Matić i Vitkovac. Do danas su se održale obitelji: Baričević, Bošnjak, Perak, Stojčević i Živković. Sesvete su poslije oslobođenja od Turaka pripadale kutjevačkom vlastelinstvu i bile su uz Kutjevo najvažnije središte ovog kraja i sjedište župe Svih svetih.

Župna crkva Svih svetih u Sesvetama

Crkva Svih Svetih u Sesvetama je vrlo stara o čemu svjedoči njezin gotički slog gradnje. Podignuta je u predtursko doba dok je to selo bilo važan posjed i župsko sjedište. Nažalost, iz toga doba se sačuvao samo donji dio tornja i zapadni komad zida koji se veže uz njega. Današnja crkva je obnovljena u baroknom stilu kao i svetište koje je podignuto od 1756. do 1763. kad je župnikom bio Petar Smendrović. Ta se župa pročula onda kad je u njoj bio župnik i kroničar Ivan Švear i napisao svoje povijesno djelo Ogledalo Iliriuma.