Brodski Drenovac

Brodski Drenovac kako se službeno naziva jer je nekoć pripadao kotaru Slavonski Brod, smjestio se uz obronke Dilj-gore, a proteže se usporedo s rijekom Orljavom. Drenovac se prvi put spominje 1230. godine kada je bio utvrda ili kaštel na brdu s lijeve strane rijeke Orljave, a štitio je prilaze u Požešku kotlinu s juga. U to vrijeme Drenovac je bio važan i kao imanje i kao utvrda, pa se često u ispravama spominje. Nekada se nazivao Mitrovac i bio je sjedište plemića Mitrovačkih koji su izumrli 1399. godine.

Kao vlasnici Drenovca spominju se plemići Berislavići, zatim Dezislavići i Grabarski. Za vrijeme Turaka bio je gospodar Drenovca Kulidži-beg iz Đakova. Drenovac je dao posljednji Arpadović Andrija županu Petru Beu, a ovaj je imanje morao dati svojoj ženi, jer je njezin miraz potrošio.

Danas se u Drenovcu nalazi srednjovjekovna crkvica građena u gotičkom stilu. Uz nju je dozidana kasnije kula na dva kata koja je služila za obranu. Ova građevina je jedna od najstarijih u Slavoniji, te je kao rijetka povijesna vrijednost pod zaštitom Konzervatorskog zavoda. Selo se nekada nalazilo u brdima više današnjeg. To se mjesto zove danas Kućište i na njemu se može naći ostataka naselja. U Drenovcu je 1953. u nekoliko konjaničkih grobova otkriveno puno vrijednih arheoloških nalaza. Drenovac, Bučje i Zagrađe bila su do 1881. krajiška sela sa drugačijim sistemom uprave i života nego u ostalim selima pleterničke općine. Čitavo selo preselilo je 1770. na današnje mjesto duž tada izgrađenog puta. Narodna predaja kaže da se drenovački grad nalazio na brdu Zekincu u predjelu zvanom Velšinac i da ga je sagradio beg Vališa, ali to nije tako, jer je grad postojao i prije Turaka, a oni su ga prilikom prve provale 1502. popalili. Harambaša Franjo Ilić 1596. ga je osvojio, a 1600. godine zauzeli su i zapalili Drenovac poznati hajduci braća Lapsanovići. Ponovno su kršćani srušili drenovački grad 1653. jer je bio u turskim rukama. Od tada se više nije popravljao. Kamenje je razvučeno za gradnju, te danas nema ostataka drenovačke utvrde.

Ćosin mlin na Orljavci u Drenovcu

Najstarije obitelji u Drenovcu su: Ferković, Neferović, Matijević, Filipović, Sudić, Kovačević, Krišković, Vladić, Memedović, Ninković, Pavletić, Sinovčević, Bistrić, Milković, Žagrić, Magić i još neke. Velik broj starosjedilačkih rodova je izumro, te je naseljavanje sa strane, a naročito iz Like, bilo veliko. Danas polovicu Drenovca čine potomci ličkih i drugih doseljenika. Unovije vrijeme su najbrojniji doseljenici iz Bosne (Baltić, Dražetić, Davidović, Garić, Sivonjić i drugi).

Najbrojniji su rodovi: Dražetić (11 obitelji sa 50 osoba), Garić (9/31), Samardžija (6/27), Vladić (8/26), Baltić (6/25), Kovačević (7/25) i Matijević (8/22). Dugo je Drenovac bio po broju stanovnika na drugom mjestu na području Grada Pleternice sa 1 142 ljudi (1921.), a 2001. je na drugom mjestu iza Gradca sa 828 i 24 domaćinstva.

Drenovac je od 1921. do 2001. usprkos brojnim doseljenicima izgubio 614 žitelja. Ipak, tomu nije kriva samo bijela kuga, nego i odnos vlasti u dvjema Jugoslavijama i dvama ratovima (Drugom svjetskom i Domovinskom) prema stanovništvu župe Bučje, a to znači i prema Drenovcu, Bučju, Zagrađama, Lovčićima, Bilicama. Naime, u prvoj Jugoslaviji kao i u drugoj narod je bio protiv velikosrpske i komunističke vlasti, a u doba Nezavisne Dražve Hrvatske podupirao je njenu vlast služeći poglavito u domobranskim jedinicama. I u Domovinskom ratu su ta sela dala svoj obol. Sve je to imalo za posljedicu prevelike ljudske žrtve. O tome svjedoči sadržaj brošure Brodski Drenovac u riječi i slici iz koje ćemo prenijeti neke manje odlomke. Npr. o domoljubnom odnosu prema hrvatskoj prošlosti svjedoči između ostaloga i godina 1925. kad je obilježena tisućita obljetnica krunjenja kralja Tomislava. O tome tu piše: "Godine 1925. zabilježio je župnik Martin Kožar da su hrvatski biskupi pozvali hrvatski narod da proslavi tisućgodišnjicu hrvatskoga Kraljevstva. Nastojanjem Hrvatskoga sokola godišnjica je proslavljena u Drenovcu i u župi mjeseca rujna. U nedjelju je bila misa u župnoj crkvi nakon čega je krenula povorka do škole u Drenovcu gdje je podignuta spomen ploča koju je blagoslovio župnik. Poslije podne je bila sokolska vježba i narodna svečanost" (str. 16).

Žestoki obračun s oporbenim i prohrvatskim stajalištima puka ovoga kraja zbio se 1945. i idućih godina poslije tzv. oslobođenja. Godine 1944. i 1945. je ovaj kraj bio "ničija zemlja" na kojem su se smjenjivali ustaše, domobrani, Nijemci, kozaci i partizani. U travnju 1945. prešla je preko ovih sela glavna bojišnica, a dio naroda je u strahu pobjegao prema zapadu, ali ih se malo vratilo. Pobijeni su tamo ili na "križnim putovima". Bilo je i onih koji se nisu osjećali krivima i nisu se htjeli povlačiti. "Njih 32 su se predala partizanima uz garanciju I. M. da im se ništa neće dogoditi. Partizani odvedoše te ljude preko Ratkovice do Staroga Petrova Sela gdje ih poubijaše. Od njih 32 petorica su bila iz Bučja, a ostali iz Drenovca" (17).

Kad je prestao rat u početku svibnja 1945. i neki se počeli vraćati svojim kućama, ali "165 naših župljana se nije vratilo niti se o njima išta saznalo. Od toga broja 50 je bilo iz Drenovca, 40 iz Bučja, 71 iz Zagrađa i 2 iz Lovčića. Povlačili su se iz Slovenije i na putu su nestali. Od onih koji su se vratili iz ratnog vihora, petorica iz Bučja nestali su u Brodu" (17). Ratni gubitci bili su ipak manji, ukupno 85 ljudi, a od toga "iz Bučja 16, Drenovca 44, Lovčića 5 iz Zagrađa 19. Uglavnom svi od partizanske ruke. Matica umrlih spominje samo za godinu 1945. brojku od 106 umrlih. Od toga 46 ubijenih. Cijela župa bila je u crno zavijena. Vlast su preuzeli komunisti. Općina u Drenovcu je raspuštena i osnivaju se mjesni Narodni odbori. Zemlja je krenula put socijalizma. Poratna je 1946. godina. U narodu je još uvijek vladao strah. Od tajne policije i specijalnih odreda te je godine ubijeno ili bez traga nestalo (odvedeno) desetak osoba uglavnom zbog neslaganja s režimom"

Utvrđena crkva sv. Dimitrija u Drenovcu

Crkva sv. Dimitrija Položaj Drenovca na Orljavi blizu njenog izlaska iz Požeške kotline, zatim blizina Bosne i plovne Save oduvijek su tom mjestu davali važnost kule-stražare iz koje se mogao nadzirati ulazak i izlazak vojski, putnika i trgovaca. Nije slučajno tu arheološko nalazište iz avarsko-slavenskog razdoblja i vremena rane hrvatske povijesti. Već oko 1230. spominje se na tom mjestu jaka kraljevska utvrda zapisana latinski kao "castrum (regis) de Posoga Dornoch vocatum fuxta fl uvium Orioa".

Na gradištu iz mlađeg kamenog doba opkoljenom grabama s vodom podignuta je vjerojatno u tom stoljeću crkva sv. Dimitrija, sveca koji je štovan u ovim krajevima od rimskih vremena. Oduvijek su se ljudi divili toj nevelikoj crkvi koju nazivaju i kapelom zbog njenog položaja, izgleda, oblika, obrambene i vjerske uloge, ali je malo tko znao kakvu vrijednost ona krije u svojoj unutrašnjosti, pod naslagama žbuke raznih stoljeća. I tek u novije vrijeme su znanstvenici pokrenuli pitanje njenog istraživanja i vrednovanja. Najprije je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Hrvatske 27. studenoga 1969. upisao taj biser u Registar spomenika kulture i stavio ga pod zaštitu. Uskoro je u Drenovac upućen poznati akademski slikar Fedor Vaić da je nacrta u tušu, a "Vjesnik"je 1987. objavio taj crtež i opis stručnjaka Republičkog zavoda koji glasi: "Na kamenoj nadgrobnoj ploči, koja je pronađena u crkvi sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu, uklesano je ime pokojnika i datum njegove smrti. Zvao se Demetrije, sin Gasparijev iz Mitrovice, a umro je u travnju 1389. godine. Ti nam podaci govore da je do te godine crkva već morala biti sagrađena i da ju je najvjerojatnije dao sagraditi upravo spomenuti Demetrije.

Drenovačka je crkva jednobrodna gotička, kasnije barokizirana građevina s užim i nižim poligonalnim svetištem, lađom i dva tornja od kojih je jedan sastavni dio zapadnog pročelja, dok je drugi podignut poviše svetišta polovinom 16. stoljeća, kada je crkva imala i obrambenu funkciju s obzirom na tursku okupaciju Slavonije.

Do 1660. godine crkva je bila župna, a od tada se spominje kao grobna kapela. Leži na kružnom prethistorijskom gradištu usred doline, građena je od kamena lomljenca, dok su potpornjaci svetišta, uglovi lađe i tornjeva od klesanaca. Možda je bolje da je zovemo kapelom nego crkvom, jer je njezina dužina tek nešto veća od 10 metara, dok joj širina ne doseže niti 7 metara. No, bez obzira na tako male dimenzije, kapela sv. Dimitrija jedan je od trideset dragocjenih preostalih gotičkih arhitektonskih spomenika Slavonije..." U to doba počeli su se za drenovačku crkvu zanimati i povjesničari umjetnosti s namjerom da istraže i ocijene njenu unutrašnjost, poglavito freske i natpise. To su uglavnom biljni motivi, listovi hrasta, loze, bukve i bršljana koji su klesani u kamenu na razne načine. Prostorija pod tornjem zvoništa nadsvođena je kružnim svodom s rebrima koji se opiru o konzole jednostavnog oblika obrnute peterostrane piramide.

Nad crkvenom lađom je barokni tabulat (drveni ravni strop), a nad svetištem barokni svod. Ono je od lađe odvojeno triumfalnim lukom šiljatog oblika. Toranj iznad svetišta nastao je kasnije, za vrijeme osmanske vladavine u ovom kraju, kada je crkva imala i obrambenu ulogu. Prema položaju i pogledu koji se s tornjeva pruža, možemo zaključiti da je služio i kao osmatračnica. I vanjski izgled te crkve izazivao je pozornost nekoć kao i danas. Prvo tu su dva tornja na dvije različite strane, a između njih je četverostrana prizma crkvene lađe. Iako na slikama djeluje masivno i veliko, crkva je skromnih razmjera, tj. lađa je samo 10,30 m duga i 6,90 m široka. Na jugoistočnoj strani nalaze se dva gotička prozora s koso zasječenim polukružno nadvijenim nišama.

Zapadni portal (vrata) sačuvan je samo u gornjem dijelu i šiljatog je oblika. Uglovi lađe i tornja izgrađeni su od klesanog kamena, a sve ostalo od lomljenca. Svi ti elementi govore o starosti toga zdanja za koji se opravdano pretpostavlja da je podignuto nešto prije 1399. godine. O tome svjedoči nadgrobna ploča koja se nekoć nalazila u crkvi, a na njoj je na latinskom pisalo da je utemeljitelj bio Dimitrije iz Mitrovice.6 Prije dvadesetak godina postojalo je veliko zanimanje za drenovačku crkvicu i njenu unutrašnjost kada je objavljen poveći članak u vodećem dnevniku u tadašnjoj Hrvatskoj pod naslovom Senzacija iz Drenovca koji je uslijedio nakon istraživanja koje je tu obavio osječki Zavod za zaštitu spomenika kulture. Taj posao su obavili zajedno jedan arhitekt i arheolog koji su otkrili zidne slike ili freske. Međutim, nisu samo one privukle pozornost, nego i natpis glagoljicom na jednoj od fresaka.

Pojava glagoljice u Drenovcu, dakle u Slavoniji, bilo je pravo otkriće ravno senzaciji. Taj nalaz se uklapao među ostale slične na rubovima požeških gora. Neki su i izgradnju crkve u tom vremenu povezali s kutjevačkim redom cistercita koji su imali vrsne graditelje. A upravo se Drenovac nalazi na putu koji je od Kutjeva preko Pleternice i Drenovca vodio prema Kobašu i plovnoj Savi. Drenovački natpisi na glagoljici o kojima se tada pisalo bili su vrlo važni jer su potvrdili svezu južne i sjeverne Hrvatske. Ujedno su dokazali da je Slavonija u srednjem vijeku bila razvijena i dobro napučena, da se nije mnogo razlikovala od Dalmacije i Istre, ali je sve za nekoliko stoljeća unazađeno osmanskom agresijom i okupacijom. Ujedno treba dodati da je žarište te kulture srednjovjekovne Slavonije bila baš Požeština, pa i nije slučajno da se baš tu nalaze kraljevski posjedi i utvrde od Požege do Drenovca.